Press "Enter" to skip to content

Al-Gazali me uči kako da razumijem modernosti

Č

Mr. Zora Hesova, češka doktorantkinja u Sarajevu: Al-Gazali me uči kako da razumijem modernosti Evrope

 

OSLOBODJENJE, 29.11.2014 23:15

Čehinja mr. Zora Hesova je voditeljica, projekt-menadžerica i istraživačica u AMO, Prag. U trom gradu je predavala na Univerzitetu Charles. Prevela je i uradila studiju Gazalijevog djela “Miškat al-Anwar”. Otkud Hesova kao doktorantkinja na Univerzitetu u Sarajevu?

– Prvi put sam došla u Bosnu decembra ’95. u humanitarnom konvoju studentske grupe za solidarnost sa Bosnom. Tada sam živjela u Francuskoj, u Tuluzu, i u našu školu su došli mladi Mostarci, mi smo onda išli njima, pa smo pokrenuli muzički festival u Mostaru koji je trajao osam godina (MIFOK). Od 1998. do prošle godine više nisam dolazila, a osnovni razlog povratku bila je ova moja fina veza s Bosnom. U međuvremenu sam se počela baviti filozofijom, pa islamskom filozofijom, a za filozofiju je Bosna vrlo zanimljiva zemlja. Ima interesantnu intelektualnu produkciju, posebno za mene koja se bavim srednjovjekovnim misliocem Gazalijem, u Bosni mnogo prevođenim.

  • Vi ste rođeni na sjeveru Češke, u gradu Liberecu. Otkud u Francuskoj?

Iskoristila sam na početku 90-ih godina priliku za stipendiju, za gimnaziju u Tuluzu, i ostala sam tu šest godina. Tamo sam upisala i filozofski fakultet, koji sam završila u Berlinu, gdje sam radila i magistarski, o austrijskom filozofu Ludwigu Wittgensteinu, koji je dao veliki doprinos u mnogim područjima moderne filozofije, najviše u logici i filozofiji jezika. Tamo su mi susjedi bili Alžirci, željela sam naučiti njihov jezik i u biblioteci sam pronašla knjigu arapske filozofije: autobiografiju Al-Gazalija… Meni je to bilo jako zanimljivo: nešto što je on napisao u 11. vijeku bilo je vrlo slično tome što radi Wittgenstein u 20. vijeku. Pronašla sam, dakle, neku vezu jedne struje filozofije i, završivši Wittgenstein, okrenula sam se Al-Gazaliju.Sekularnost je dostižnaNisam zadovoljna svojim znanjem arapskog (smije se, op. a) i nikad neću biti, ali koristim prvo autentične izvore. Prevodi na bosanskom su mi ipak polazno štivo, kao i engleski. Tekstovi su jako dugi, samo na arapskom da ih čitam ne bih nikad mogla naći sve što me zanima… Radim, recimo, na “Ihya ulum el-din”, koji ima 40 tomova.

  • Da li Vas je Gazalijev svijet uveo i u svijet religije? 

– Nisam izrasla u religioznom okviru, nego u socijalističkoj Čehoslovačkoj, i za mene je to što se bavim drugom kulturom, iz dalekog vijeka, interesantno iz mnogo razloga. Filozofski je samo jedan od njih: Gazali mene uči kako da razumijem savremene modernosti u Evropi i kako da razumijem šta se izgubilo u procesu modernizacije intelektualnog. Tradicija je na neki način još živa u muslimanskim zemljama, koje su također prošle modernizaciju, a Bosna mi je interesantna zbog njenog posebnog načina modernizacije, intelektualne, društvene i svake druge, koja ima kontinuitet s muslimanskom, ali i s evropskom modernom.

  • Šta se izgubilo, a Vama je žao zbog toga, od onog što ste našli kod Gazalija?

– Ne bih rekla da mi je žao. Ne može se to ocjenjivati pozitivno i negativno. Stvarnost je takva da mi svi živimo u jednom modernom okviru, ali imamo i vrlo jasno opredijeljeni pojam znanja, koji je iz mog ugla nešto kao instrumentalno znanje i sve što se tiče toga, a što ja u svome radu zovem proživljenim ili praktičnim znanjem, u modernom vijeku se zadržalo samo u umjetnosti, ali malo, ili nikako, u običnom životu. Religija, specijalno islamska, traži da se ovaj tip znanja održi u životu, da ne bude samo dio umjetnosti.

 

  • A u Evropi je, u principu, javna sfera sekularna i eto nesporazuma?

– Da, ali, ipak, sve više se tu stanje mijenja u odnosu na vrijeme od prije 20 godina, kada u Evropi islam postaje političko pitanje. Zbog imigracije i drugih nekih razloga, islamska tradicija, intelektualna, filozofska i druga počinje se više upoznavati, sve su brojniji naučni radovi o njoj, diskusije, konferencije, sve je prisutnije znanje o tome da je ta tradicija vrlo bogata, zanimljiva, u mnogim aspektima paralelna onoj evropskoj.

Političku debatu o tome u posljednjih deset godina pokreću nerijetko stručni, umni ljudi, i sve to doprinosi jačanju shvatanja da, dok je sfera zajedničke rasprave pluralna, dok sadrži demokratsko očekivanje javnosti i neki minimum međusobnog znanja, onda je to najbolji način da se garantira i najveća mjera vjerskih sloboda, shvaćena kao sloboda religije, ali i sloboda od religije. Dakle, sekularnost, za razliku od sekularizacije, dostižna je stvarnost u kojoj se može izbjegavati nametanje međusobno nerazumljivih diskursa.

Naravno, sekularnost ima različita značenja. Smatra se, recimo, kako je povratak religije u Brazilu i u drugim latinoameričkim državama doveo u velikoj mjeri do vjerske raznolikosti. Katolička crkva gubi tlo u odnosu na mnoštvo evanđeoskih crkava, i kao posljedicu rastućeg pluralizma i natjecanja između vjerskih zajednica, državne institucije i javne rasprave usvajaju sve više sekularni stav. I tekst Evropskog ustava je primjer pragmatičnog kompromisa. Dok je jedna strana zahtijevala spomen kršćanstva i riječi Bog, njoj su se suprotstavljali sekularisti ukazujući na velik broj nekršćanskih imigranata. Konačno, 2004. godine izabrana je vrlo općenita rečenica za preambulu Ugovora o Ustavu EU: “Uzimajući inspiraciju iz kulturnog, vjerskog i humanističkog nasljedstva Evrope…”.

 

EU i Francuska

Češka je ateistička zemlja, ali i u Poljskoj je napravljen kompromis, pa stoji u njihovom ustavu: “Mi, poljski narod – svi državljani Republike – i oni koji vjeruju u Boga kao izvor istine, pravde, dobra i ljepote, kao i oni koji ne dijele takvu vjeru, ali poštuju one univerzalne vrijednosti koji proizlaze iz drugog izvora…”. Zanimljivo je da se rasprava oko mjesta religije u preambuli kretala uglavnom oko identiteta Evrope, a ne oko konkretnog pitanja mjesta religije u ustavnom poretku. Iznad svega, niko od sudionika rasprave, zbog novog oblika evropskog identiteta, bilo papa ili kršćanska demokratska stranka, nije nastojao nametnuti vjerski diskurs.

 

  • Nedavno je EU donijela nove smjernice o vjerskim slobodama. Ispada da je politika EU u suprotnosti sa sekularističkim stavom nekih članica, prevashodno Francuske?

– Istorijski uzrok je tu bitan, demokratija u Francuskoj je pokrenuta u obliku republikanske ideologije, koja je početkom 19. stoljeća bila u sukobu s klerikalnom stranom. Francuska je uvijek imala jaku Katoličku crkvu, koja je bila antidemokratična, podržavala monarhistički režim, republikanci i demokrati su se sa njom sukobljavali, i zato je u njoj pojam demokratske republike potpuno antireligijski. Crkva više nije mnogo važna, ali Francuska nikad nije bila pluralistička zemlja, nego vrlo centralizirana, i za Francuze pojam političke zajednice je uvijek vezan za homogeničnu zajednicu: svi treba da postanu Francuzi da bi bili jednaki i u političkom smislu nema nikakve religije u javnom prostoru.Sada kada se mijenja ovaj pojam sekularizam u sekularnost, polako idemo ka drugom pojmu demokratije, koja je manje nacionalna, ali ne isključuje manjine, ne isključuje imigrantske zajednice. Određene države kaskaju za tim modelom, no u Evropi je sve manje djece, i Evropa će se morati jednoga dana otvoriti. Sada je to još politički teško. To je proces učenja za sve.

Rasprave u EU i sudske odluke o vjerskim slobodama pokazuju da postoji još taj konfliktan aspekt javne sfere – definicija tačnih granica javnog i privatnog. Postoji i ta dimenzija jezika kojim se govori. Vjerski aktivisti sve spremnije koriste sekularne argumente da bi bili razumljivi. Recimo, John H. Evans je istraživao jezik, diskurse i čitav naučni sistem o bioetici, koja je, pored javnog prava, možda najveći projekt prijevoda religijskih pojmova u sekularni jezik. Pravna pitanja se uvijek drže sekularnog jezika, a jedna od najvažnijih tema je klauzula savjesti. Nedavno odbijanje u Poljskoj liječnika da izvede pobačaj bolesnog fetusa privuklo je pažnju javnosti, ili slučaj u Kanadi, gdje se raspravljalo da li Sikhi imaju pravo na turban i na bodež na javnim mjestima. U oba slučaja vjerska sloboda je potvrđena kao lično pravo. I primjer referenduma o razvodu u Irskoj, koji je uspio 1997. godine kada je vlada pripremila ekonomske mjere za takve slučajeve, pokazuje da je moguće rasprave o vjerskim slobodama voditi na sekularnom jeziku.

 

  • U Češkoj se pitanje religije ne postavlja?

– Ali postoji pitanje restitucije, vraćanja onog što je komunistička vlast uzela vjerskim zajednicama i crkvama. Opći je konsenzus da se oduzeto mora vratiti, ali zakon o tome je donijet tek prije dvije godine, i počela je faza kompenzacije. Trajat će deset godina, s tim da crkve gube dosadašnji status državne institucije. Sada moraju biti nezavisne. Proces je dug, vezan prije svega za finansijsku dimenziju cijele priče. Dakle, mi smo imali 20 mirovnih godina, i tek se počelo oko toga konkretno raditi. A Bosna je izgubila nekoliko godina u ratu, pa nije čudo što još nemate ni zakona. No, dok traju procesi, dok se ništa ne isključuje, dok je sve otvoreno, možemo govoriti o demokraciji… U Češkoj mogu samo govoriti o njoj, posljednjih godina crkve šute u politici. Mislim da je to jako dobro, ali imamo nekoliko ličnosti, Tomáš Halík naprimjer, svećenik Katoličke crkve koji govori o društvenim problemima, kao propovjednik i vjere i sekularnosti, piše. Za mene, pozitivan primjer.

 

  • Koliko ima muslimana u Češkoj?

– Ima jedna zajednica, s oko dvije hiljade ljudi. Čini je oko dvjesto konvertita, ostalo su stranci, odasvud. Dvije su džamije u Pragu, jedna u Brnu, na Zapadu je druga. Nisu dobili status crkve, jer su mala zajednica, a, inače, u Češkoj, nažalost, ima problema s islamofobijom. Neki Česi još se ne mogu privići na postojanje velikog broja vjerskih zajednica. Nije mi drago zbog toga, ali s ponosom ističem da su neki od muslimana, istina ne puno njih, vrlo prisutni u medijima. Ističem i to da je sve jača jedna grupa aktivista koji u javnosti brane ovu manjinu. Da, ponekad sam i ja među njima. Uvjerena sam, iza tih napada stoji najviše neznanje. Kada upoznate više drugog, ne možete imati negativan stav prema njemu. Svi koji su putovali u islamske zemlje, otkrili su tamo ogromno bogatstvo. Ja sam bila u Egiptu, Jordanu, Siriji, Turskoj, Iranu i Pakistanu. U Teheranu i u Širazu bila sam na jednom skupu o iranskoj filozofiji. Vrlo, vrlo zanimljivo je bilo. Za mene, i presudno u mnogo čemu.

 

  • Je li iza tih napada strah od moći islamske misli? Može li biti da se Evropa boji islama, da joj ne prija što neki intelektualci prelaze na islam?

– Najmanje su tu dvije komponente: jedna bi mogla biti nešto kao snaga mobilizacije u islamskim zemljama, koja je Zapadu nerazumljiva. Na Zapadu je prošao period mobilizacije, a to su bile nacionalističke mobilizacije. Mislilo se da su one stvar istorije, a mi vidimo da u islamskim zemljama postoji neka druga snaga koja mobilizira. Od toga ima strah, a drugo: još donedavno je mnogo ljudi na Zapadu vjerovalo da je svijet ušao u kraj istorije, da će sada sve biti sjajno, moderno, bez religije, nacionalizama, sukoba, ratova, a, očito, svijet je mnogo kompleksniji. Ne znamo kako reagirati, ne znamo kako živjeti u državama koje više nisu samo “naše”, nisu samo “naše Češke”, “naše Njemačke”. Moramo čekati nove generacije koje će život s drugima shvatati kao obogaćenje, a ne kao razlog za strah.

Comments are closed.